1.287 rsd1.430 rsd
Knjiga Julke Hlapec Đorđević koja je pred nama, skromno nazvana Crtice iz poslednjih godina Carevine Austrije (1914–1918) data je u epistolarnoj formi, i sastoji se od 13 celina, koje imaju naslove, ali i precizno prostorno/vremensko datiranje – koje počinje u Beču „početkom septembra“ 1914. godine, a završava se u Tirolu „s jeseni“ 1918. Iako vremenski okviri upućuju na doba Prvog svetskog rata, u ovoj knjizi je prikazan samo njegov daleki odjek, odnosno refleks na tadašnji život stanovništva Carevine, u rasponu od „pobedničke euforije“ i pre samog njegovog početka, preko očiglednih prvih znakova teškoća, nemaštine, stišanosti, pa do totalnog kraha i poraza – u kojem će ta Carevina i nestati. Data kroz niz preciznih slika, kao i ličnih refleksija, uokvirena pejzažima, u sprezi čisto literarnog sa reportažnim diskursom, Julka Hlapec Đorđević daje jednu „neutralnu“ sliku i „evropski vidik“ pozadine ratnih zbivanja, mora se dodati, sa prijatne udaljenosti od strahota i ratne suštine koja se odigravala po rubovima te Carevine, pa i njene zemlje. Ipak, za današnjeg čitaoca, iz perspektive od jednog veka vremenske udaljenosti, te njene „crtice“ su dragocene kao prilog kako je jedna naša sunarodnjakinja videla „iznutra“ istorijski trenutak propadanja jedne viševekovne Carevine, čiji je i ona bila podanik, a sa čijom propašću je njen narod i veći deo slovenstva dobio slobodu.
Koristeći epistolarnu formu, koja nije nepoznata, niti zanemarljiva u istoriji srpske književnosti koju pišu i ne samo žene (J. Dimitrijević, I. Sekulić, J. Dučić i mnogi drugi), Julka Hlapec Đorđević je kroz ovaj svojevrsni ispovedni iskaz svoju prvu knjigu oblikovala i kao „ratni putopis“. Postajući svedokom Velikog rata „sa strane“, kao žena pisac koja ne učestvuje neposredno u njemu, ali dajući jednu novu i iskošenu njegovu sliku i to iz središta grada (Beča) kao neposrednog njegovog inspiratora i pokretača, a potom i sa rubova Carstva koje neumitno propada, prva knjiga Julke Hlapec Đorđević najavljuje dobru književnicu i originalnog mislioca. Ovim tekstom ona je na neki način ispisala i svoj vlastiti itinerar – gde je živela i kud se kretala tokom četiri ratne godine, koje je kao državljanka Austro-Ugarske, neposredno doživela i videla. Obema formama, ona će u književnosti ostati verna do kraja – njen jedini i sjajan roman „Jedno dopisivanje“ takođe je sav u epistolarnoj formi, dok će niz crtica i priča iz kasnijeg mirnodopskog perioda imati odlike putopisa. Na taj način, ona je u svom prvom delu koje je pred čitaocem, anticipirala forme i žanrove koji joj najviše „leže“ a kroz koje će ostaviti jedno malo, ali značajno i nezaobilazno delo u srpskoj književnosti, kojima na čelu stoje upravo oveCrtice iz poslednjih godina Carevine Austrije (1914–1918).
– Slavica Garonja