LJEČILIŠTE

Roman „Lječilište“ Đurđice Stuhlreiter motivira nas na propitivanje i redefiniranje pojma bolesti te otvara pitanja o načinima i mjestu njezina liječenja. Epidemija misteriozne zaraze koja se manifestira kašljem i slabošću, a suzbija privođenjem i odvođenjem zaraženih u još tajanstvenije lječilište, tek je okvir i povod za tematiziranje nedostatka zdravlja u međuljudskim odnosima, koji su lišeni empatije, komunikacije, prihvaćanja i istinskog razumijevanja. Zanemarivanje simptoma vodi do situacija koje ozbiljno izmiču kontroli, rezultirajući katastrofalnim ishodima.

U svijetu ispod neba koje je „nijemo i nezainteresirano“, razrješavanje trauma i liječenje njihovih posljedica prepušteno je otuđenim ljudima, bez liječnika, a oni najčešće nisu sposobni uhvatiti se ukoštac sa zadatkom koji je pred njima. Paradoksalno, jedini protagonist koji se kroz priču razvija je ambiciozni lovac na zaražene, onaj od kojeg razvoj najmanje očekujemo, a koji se odvaži ostaviti stare obrasce ponašanja iza sebe. U tom svjetlu, bolest tijela postaje sporedna, ustupajući mjesto izlječenju duše.

Svi ključni protagonisti, kojima su posvećene pojedine cjeline u tekstu, boluju na svoj način - izuzev djevojčice, koja bolesnom svijetu kao odgovor nudi ljekovito bilje prema receptu svoje „babe“, svjedočeći ujedno o pozitivnim posljedicama dobre komunikacije i kvalitetnih odnosa - kako na ljudski imunitet, tako i na društvo u cjelini. Stoga upravo njezina dionica u tekstu otvara prostor optimizmu, smještajući se, nimalo slučajno, na kraj romana.

Reducirana u suvišnostima i koncentrirana na priču, autorica nam vješto dočarava svijet koji pokazuje zastrašujuće sličnosti s našim, dovodeći nas tako u situaciju da promišljamo vlastito mjesto u njemu te propitujemo mogućnosti osobnog izlječenja.

— Dobrila Zvonarek