Ova knjiga pristupa magiji kao svojevrsnom raskrižju na kojem se sijeku različiti putovi u srednjovjekovnoj kulturi. Ona je, kao prvo, sjecište između religije i znanosti. Demonska magija zaziva zle duhove i počiva na mreži religijskih vjerovanja i praksi, dok prirodna magija iskorištava “;okultne” moći unutar prirode i u biti je grana srednjovjekovne znanosti. Drugo, magija je područje na kojem se pučka kultura susreće s učenom kulturom. Pučke predodžbe o magiji uzimali su i interpretirali “;intelektualci” – taj se termin ovdje odnosi na filozofski ili teološki obrazovane – a njihove ideje o magiji, demonima i srodnim temama zauzvrat su zemljom širili propovjednici. Treće, magija predstavlja osobito zanimljivo raskrižje između fikcije i stvarnosti. Fikcijska književnost srednjovjekovne Europe katkad je odražavala stvarnost srednjovjekovnog života, katkad ju je izobličavala, katkad je pružala eskapistički odmak od nje, a katkad stvarala ideale koje je stvarnost oponašala. Ipak, magija iz srednjovjekovne književnosti nalikovala je na magijske prakse iz srednjovjekovnog života na načine koje je teško, ali zanimljivo razmrsiti.Ukratko, magija je sjecište na kojem se religija susreće sa znanošću, pučka vjerovanja sijeku se s onima obrazovanih staleža, a fikcijski motivi dodiruju se sa stvarnošću svakodnevnog života.“;Richard Kieckhefer (1946.), profesor religije i povijesti na Northwestern Universityju, SAD. Bavi se europskim kasnim srednjim vijekom, posebice srednjovjekovnim imaginarijem. Prvenstveno ga zanima interdisciplinarni pristup te poveznice između elitne i pučke kulture u promišljanju kulturne povijesti. Uz Magiju u srednjem vijeku najpoznatije su mu knjige European Witch Trials (Routledge & Kegan Paul, 1976.) Repression of Heresy in Medieval Germany (Pennsylvania, 1979.), Unquiet Souls (Chicago, 1984.), Forbidden Rites (Sutton and Penn State, 1997.), Theology in Stone (Oxford, 2004.).
Ova knjiga pristupa magiji kao svojevrsnom raskrižju na kojem se sijeku različiti putovi u srednjovjekovnoj kulturi. Ona je, kao prvo, sjecište između religije i znanosti. Demonska magija zaziva zle duhove i počiva na mreži religijskih vjerovanja i praksi, dok prirodna magija iskorištava “;okultne” moći unutar prirode i u biti je grana srednjovjekovne znanosti. Drugo, magija je područje na kojem se pučka kultura susreće s učenom kulturom. Pučke predodžbe o magiji uzimali su i interpretirali “;intelektualci” – taj se termin ovdje odnosi na filozofski ili teološki obrazovane – a njihove ideje o magiji, demonima i srodnim temama zauzvrat su zemljom širili propovjednici. Treće, magija predstavlja osobito zanimljivo raskrižje između fikcije i stvarnosti. Fikcijska književnost srednjovjekovne Europe katkad je odražavala stvarnost srednjovjekovnog života, katkad ju je izobličavala, katkad je pružala eskapistički odmak od nje, a katkad stvarala ideale koje je stvarnost oponašala. Ipak, magija iz srednjovjekovne književnosti nalikovala je na magijske prakse iz srednjovjekovnog života na načine koje je teško, ali zanimljivo razmrsiti.
Ukratko, magija je sjecište na kojem se religija susreće sa znanošću, pučka vjerovanja sijeku se s onima obrazovanih staleža, a fikcijski motivi dodiruju se sa stvarnošću svakodnevnog života.“;
Richard Kieckhefer (1946.), profesor religije i povijesti na Northwestern Universityju, SAD. Bavi se europskim kasnim srednjim vijekom, posebice srednjovjekovnim imaginarijem. Prvenstveno ga zanima interdisciplinarni pristup te poveznice između elitne i pučke kulture u promišljanju kulturne povijesti. Uz Magiju u srednjem vijeku najpoznatije su mu knjige European Witch Trials (Routledge & Kegan Paul, 1976.) Repression of Heresy in Medieval Germany (Pennsylvania, 1979.), Unquiet Souls (Chicago, 1984.), Forbidden Rites (Sutton and Penn State, 1997.), Theology in Stone (Oxford, 2004.).
