Mokrinske hronike su pisane evokativno, pomalo nostalgično, britko, sažeto, iz najveće moguće blizine. Srđan Tešin pripoveda sigurno i pouzdano, s vrhunskim smislom za detalj i sa izrazitim umećem vođenja priče. Neodoljive hronike jednog doba, čas duhovite do neobuzdanog smeha, čas potresne do ivice plača.
603 rsd670 rsd
Koliko god Mokrinske hronike Srđana Tešina tekle prirodno, kolikogod motivi bili prepoznatljivi – jer šta bi drugo klinci u malom vojvođanskom mstu mogli da rade osim da prave gluposti, da se igraju igara koje će, povremeno, da dostignu neočekivanu ozbiljnost i da, nikako ne na poslednjem mestu, tumače znake koje im odrasli, najčešće nehotično, upućuju – kolikogod, dakle, da Tešin priča već ko-zna-koliko-puta ispričanu priču o sazrevanju, ta priča se, uvek iznova, priča prvi put. I to ne zato što će dobar pripovedač da unese motive s kojima se nismo do sada susretali – urnebesna je epizoda u kojoj grupa klinaca vadi ljudski izmet iz sengrupa i od tog materijala pravi nagazne mine na zemljištu lika kome se svete – već zbog toga što će da pronađe jedinu moguću formu u kojoj je priču koju žele da prenesu moguće ispričati. Zbog toga se Tešinovo pripovedanje i čini tako lakim i nepretencioznim, bez ikakvih viškova (ali i bez manjkova), usredsređeno na ono što se ne sme reći možda i više nego na ono što je rečeno.