Ovu knjigu Milana Savića čini šest tekstova o stvaralaštvu petorice naših značajnih književnika (Matavulja, Zmaja, Abukazema, Ilije Okrugića Sremca i Paje Adamova). On piše o prisustvu humora u različitim književnim vrstama i o autorima koji teže da stvarnost prikažu na duhovit način, vedrom šalom ili pak satirom. Savićeva je kritika uglavnom pozitivna, jasna i pregledna, ističe se sve što je važno za proučavanje dela, ali se donekle oseća i subjektivnost, što proizilazi iz kritičarevog prijateljskog odnosa sa piscima o kojima ovde govori.