Autor istražuje dvadesetprvo stoljeće kao ”stoljeće distopije”. Za razliku od dvadesetog stoljeća, koje je unatoč stvaranju mnogih klasičnih distopijskih priča još uvijek njegovalo nadu u bolju budućnost, u našem stoljeću utopijski imaginariji alternativnih društvenih uređenja gotovo su nestali. Stoga, ključno pitanje, prema autoru, glasi: o čemu se razmišlja u dvadesetprvom stoljeću, a bilo je ”nezamislivo” za dvadeseto stoljeće? Kroz razne narative, od književnih i filmskih do političkih, autor istražuje kako se distopija pojavljuje kao simptom traume uzrokovane gubitkom “općeg dobra”.
— prof. dr. sc. Tomislav Pletenac, Sveučilište u Zagrebu
Utopija i distopija izviru iz iste traume - gubljenja, otuđivanja općeg dobra (neka vrsta neprestane ‘primitivne akumulacije’). Dok se u prošlosti ‘opće dobro’ (commons) pojavljivalo u raznim pred-utopijskim vizijama obilja, danas se to to obilje pretvara u oskudicu. Oduvijek je bilo nešto distopijsko u utopiji ili obrnuto, međutim danas prevladava mišljenje da svaka utopija vodi u neku vrstu totalitarizma, tj. distopiju. Stoga je relevantnost teme iznimna upravo za današnji kontekst, kada je jedno od ključnih pitanja kako za znanost tako i šire: živimo li u distopiji i što nakon nje?
— prof. dr. sc. Marko Lukić, Sveučilište u Zadru
Mario Vrbančić je redoviti profesor na Odjelu za anglistiku Sveučilišta u Zadru. Doktorirao je 2005. na komparativnoj književnosti Sveučilišta u Aucklandu, Novi Zeland. Objavio je veliki broj radova koji se bave književnosti i filmom u širem društveno-političkom kontekstu, uključujući i dvije knjige: Lacanian Thing: Psychoanalysis, Postmodern Culture, and Cinema. (New York: Cambria Press, 2011), i u koautorstvu Hitchcockijanski pogled (Jesenski i Turk, 2017).
