U pesničkoj zbirci U magli krov, autorka konstruiše gustu mrežu značenja u kojoj arhitektura prostora postaje i arhitektura pamćenja. Kuća, zidovi i temelji postaju ključne metafore prostora u kojem se prepliću detinjstvo, porodično nasleđe i crtice savremenog života. Dom se u ovim pesmama pojavljuje kao nešto što se iznova gradi i ruši u jeziku.
Krov kao granica između sigurnosti i slobode, polazna je tačka lutanja i jedini postavljeni cilj. Lirski subjekt se vraća krovovima prošlosti, pokušava da u njihovim obrisima prepozna mesto pripadanja.
Autorka ostaje posvećena osećaju da nas poznate slike vraćaju na mesta koja nosimo u sebi, ali nas istovremeno podstiče da se zapitamo gde se dom zaista nalazio, gde se danas nalazi i da li ga je moguće pronaći u telu koje pamti.
– Marko Đorđević